Access

You are not currently logged in.

Access JSTOR through your library or other institution:

login

Log in through your institution.

If You Use a Screen Reader

This content is available through Read Online (Free) program, which relies on page scans. Since scans are not currently available to screen readers, please contact JSTOR User Support for access. We'll provide a PDF copy for your screen reader.

What Is Chapter 17 of Guido's "Micrologus" about? A Proposal for a New Answer / O čemu se radi u 17. poglavlju Guidova "Micrologusa"? Prijedlog za novi odgovor

Edward Green
International Review of the Aesthetics and Sociology of Music
Vol. 38, No. 2 (Dec., 2007), pp. 143-170
Stable URL: http://www.jstor.org/stable/25487523
Page Count: 28
  • Read Online (Free)
  • Subscribe ($19.50)
  • Cite this Item
Since scans are not currently available to screen readers, please contact JSTOR User Support for access. We'll provide a PDF copy for your screen reader.
What Is Chapter 17 of Guido's "Micrologus" about? A Proposal for a New Answer / O čemu se radi u 17. poglavlju Guidova "Micrologusa"? Prijedlog za novi odgovor
Preview not available

Abstract

Chapter 17 is the most controversial section of Guido's "Micrologus". Even medirval commentators were unsure of its intent. A thoughtful attempt to explain its purpose was made by van Waesberghe in his 1951 article "Guido of Arezzo and Musical Improvisation." Guido, he argued, intended to initiate students into the art of improvisation through an innovative methodology: aligning the vowel series along definite points of the gamut. This essay explores the possibility that chapter 17 might have had a different significance: that Guido designed it as a logical continuation of the subject matter he had been pursuing in chapters 15 and 16-namely, the aesthetics of chant. Moreover, his notion of aesthetics illustrates what the great 20th century philosopher Eli Siegel explained is universal in world aesthetics: the oneness of opposites. Taken as a unit, chapters 15-17 (with chapter 14 functioning as a 'prelude') are an an introductory text in "songwriting." Guido is not so much interested in improvisation, as in the creation of new chant: a oneness of word and melody which is relatively "fixed." Evidence suggests that the rules in chapter 17 are there to encourage a student to appreciate the expressive impact of vowel recurrence. The rules are not arbitrary; they make sense on heuristic terms. The essay includes a close study not only of Guido's text and musical examples, but also the De musica of Johannes Affligemensis and the anonymous Liber Argumentorum. /// "Micrologus" Guida iz Arezza (oko 1025.) je relativno brzo shvaćen kao nezaobilazan tekst. Međutim, njegovo 17. poglavlje srednjovjekovni su komentatori uglavnom zaobilazili. Promišljeni pokušaj da se rehabilitira ovo proturječno poglavlje napravio je Josef Smits van Waesberghe u svojem znamenitom članku iz 1951, "Guido of Arezzo and Musical Improvisation" (Guido iz Arezza i glazbena improvizacija). Njegova je teza bila da je Guido cijeli Micrologus prožeo pedagoškim namjerama, a da je 17. poglavlje namijenio upućivanju učenika u umjetnost improvizacije s pomoću inovativne metodologije: redanjem niza samoglasnika a, e, i, o, u duž čvrstih točaka ljestvice, tako da pjevač može odmah na njih improvizirati melodiju čim ugleda ili čuje bilo koju skupinu riječi. U ovome se članku istražuje mogućnost da bi 17. poglavlje moglo imati veće značenje od onoga koje mu je pripisao van Waesberghe. Je li moguće da ga je Guido shvaćao kao ključni aspekt svojega naučavanja? Daleko od pomisli da ga namijeni kao gotovo samostalni odsjek o umjetnosti improvizacije, nije li ga možda koncipirao kao logični nastavak tematike koju je obrađivao u 15. i 16. poglavlju: naime estetike pjevanja? I ne poklapa li se Guidovo poimanje estetike s onim što je veliki filozof 20. stoljeća Eli Siegel objašnjavao kao univerzalno u svjetskoj estetici, naime da je "sva ljepota u činjenju jednoga iz protivnosti". Shvatimo li poglavlja 15-17 kao cjelinu (a 14. poglavlje kao njihov "preludij" i kao dražestan prijelaz iz onoga što im prethodi), ono što se neustrašivo javlja jest ovo: Guido u tim poglavljima stvara uvodni tekst za "pisanje pjesama". On nije toliko zainteresiran za improvizaciju per se, koliko za stvaranje novoga pjeva: jedinstva riječi i melodije koje je relativno "fiksirano". Donose se dokazi kojima se sugerira da su pravila u 17. poglavlju ustvari niz "uputa za trening", odnosno načina kojima se učenika navodi da počne cijeniti izražajni utisak što nastaje ponavljanjem samoglasnika, osobito utisak onog "timbarskog" ponavljanja na jednoj tonskoj visini. Pravila pokazuju smisao kao heurističko sredstvo. Dokazi proizlaze iz dubljeg proučavanja ne samo Guidova teksta i njegovih glazbenih primjera, nego i iz tekstova i glazbe koji se nalaze u djelima De musica Johannesa Affligemensisa i Liber Argumentorum nepoznatoga autora.

Page Thumbnails

  • Thumbnail: Page 
143
    143
  • Thumbnail: Page 
144
    144
  • Thumbnail: Page 
145
    145
  • Thumbnail: Page 
146
    146
  • Thumbnail: Page 
147
    147
  • Thumbnail: Page 
148
    148
  • Thumbnail: Page 
149
    149
  • Thumbnail: Page 
150
    150
  • Thumbnail: Page 
151
    151
  • Thumbnail: Page 
152
    152
  • Thumbnail: Page 
153
    153
  • Thumbnail: Page 
154
    154
  • Thumbnail: Page 
155
    155
  • Thumbnail: Page 
156
    156
  • Thumbnail: Page 
157
    157
  • Thumbnail: Page 
158
    158
  • Thumbnail: Page 
159
    159
  • Thumbnail: Page 
160
    160
  • Thumbnail: Page 
161
    161
  • Thumbnail: Page 
162
    162
  • Thumbnail: Page 
163
    163
  • Thumbnail: Page 
164
    164
  • Thumbnail: Page 
165
    165
  • Thumbnail: Page 
166
    166
  • Thumbnail: Page 
167
    167
  • Thumbnail: Page 
168
    168
  • Thumbnail: Page 
169
    169
  • Thumbnail: Page 
170
    170